Scroll Top

Spremno čekam svoju priliku

spremno-cekam-svoju-priliku
Slične teme

Luka Potparić, mlada nada srpskog glumišta

Položaj mladog glumca u Srbiji nije na zavidnom nivou. Mnogo kastinga je zatvorenog tipa i za određeni krug, uglavnom istih, ljudi, a pozorišta su još zatvorenija za nove glumce

Sebe nije video u glumačkim vodama, a ono što je bilo najvažnije mladom glumcu Luki Potpariću (23) bio je sport. Rođen je u Užicu, a odrastao u Požegi, gde je završio osnovnu i srednju školu.

Rukomet je trenirao u klubu Sloga, u kom je ostvario značajnu karijeru i dobre rezultate. Igrao je Superligu Srbije i bio na širem spisku za omladinsku reprezentaciju, ali je doživeo povredu.

Njegov talenat tu se ne završava. Luka svira gitaru, piše pesme (od kojih su neke i objavljene), bio je član dramske sekcije u školi, kao i amaterskog dramskog pozorišta.

Diplomirao je glumu kao đak generacije na Fakultetu umetnosti Univerziteta u Prištini, s privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici, u klasi profesora dr Aleksandra Đinđića.

Kada je odlučio da će se baviti glumom, pred prijemni ispit, kako navodi, otišao je u posetu Manastiru Draganac na Kosovu i tamo se upoznao s Rastkom Lupulovićem, današnjim vladikom Ilarionom, a nekada poznatim glumcem.

Imao je sreće da popriča s njim o svom glumačkom pozivu i umetnosti uopšte, nakon čega je, bez razmišljanja, otišao na prijemni u Kosovsku Mitrovicu.

Foto: Sergei Vesnin

* Koliko dugo ste zaljubljenik u glumu i kako ste se odlučili da odete na Kosovo i tamo upišete fakultet?

– Kao dete sam voleo mnogo da imitiram druge osobe, posebno starije, neke inserte iz filmova, tako da sam uvek bio u centru pažnje, ali tome nisam pridavao mnogo značaja.

Zapravo sam rastao kao dete koje je zanimalo mnogo stvari. Svirao sam gitaru i pevao, voleo da crtam i govorio da ću postati slikar, a zatim su na sve to došli i moji sportski uspesi, pa sam počeo da razmišljam i o profesionalnoj sportskoj karijeri.

Međutim, stvari su se nekako okrenule u srednjoj školi. Desilo se da sam, sticajem okolnosti, upoznao čuvenog (sada pokojnog) glumca Nebojšu Glogovca, koji me je ohrabrio za ceo život.

Tih naših susreta se rado sećam i stvari koje mi je tada rekao. To je bio glavni pokretač da počnem da se bavim glumom. I danas njegove reči odžvanjaju u meni i često su mi ohrabrenje u ovim vremenima.

Nisam mogao da ostanem ravnodušan na njegovu podršku i nisam želeo da ga izneverim. Iako je sport bio prva ljubav, ja sam u amaterskom pozorištu u Požegi pronašao sebe i sve više sam se zaljubljivao u glumački poziv.

Onda se desilo da sam morao da se udaljim od terena zbog operacije i taj period oporavka sam iskoristio da spremim prijemni i pokušam da upišem glumu.

U Beogradu nisam uspeo, ali tek tada sam shvatio koliko, zapravo, želim da se bavim glumom. Čudesni susret s vladikom Ilarionom nakon prijemnog u Beogradu mi je otvorio vidike i ja sam bez reči otišao na Kosovo i upisao fakultet.

* Šta ste sve dosad radili i gde publika može trenutno da vas vidi?

– Već tri godine igram na letnjoj pozorišnoj sceni Teatrijum. Nedavno smo tu imali premijeru predstave “Halflajf”, koju će publika ponovo moći da vidi u oktobru i novembru u Teatru “Vuk”.

Uskoro bi trebalo da počnemo s pripremom predstave “Murlin Murlo”, po tekstu Nikolaja Koljade i u režiji Nikole Kljajića, čija premijera se očekuje takođe u Teatru “Vuk”.

Pored toga, igram u master radu kolege s fakulteta, predstavi “Veliki inkvizitor”, prema motivima romana “Braća Karamazovi” Dostojevskog, i 17. septembra nastupamo u Nišu, u okviru Urban festa.

Paralelno s tim čekam neka nova snimanja i emitovanje serija koje sam već snimio “Vreme smrti” i “Apsolutnih sto”.

Posebno sam ponosan i na svoja dva autorska projekta – “Mali princ” i “Tri praseta”, dečje predstave koje su uspešno ove godine izvođene u okviru dečjeg programa u Teatrijumu.

* Da li pod našim umetničkim nebom ima mesta za nove ljude i s kojim izazovima se danas susreće jedan mladi glumac u Srbiji?

– Položaj mladog glumca u Srbiji nije na zavidnom nivou. Mnogo kastinga je zatvorenog tipa i za određeni krug, uglavnom istih, ljudi, koji se vrte na malim ekranima.

Pozorišta su još zatvorenija za nove mlade ljude. Mladi glumci dugo čekaju na svoju priliku.

Imao sam sreću da je Tihomir Stanić prepoznao moj talenat, rad i trud i da me je već posle druge godine akademije pozvao da igram u Teatrijumu, u predstavi “Don Žuan”, za koju je on potpisao režiju.

On je jedan od retkih ljudi koji zaista iskreno daje prostor mladim ljudima. Treba biti strpljiv i čekati svoju priliku, a mislim da je svako zaslužuje. Dok se ona ne stvori, postoji mnogo poslova van glume (smeh).

Nažalost, greška je što imamo toliko mnogo klasa glume. Postoje i privatne akademije, koje školuju veliki broj novih glumaca i tržište je mnogo opterećeno, premalo je za toliki broj svršenih studenata.

Tačno je da se snima mnogo, ali je malo pozorišta, a upravo je pozorište ono za šta se, uglavnom, školujemo na akademijama i predstavlja mesto u kom bi većina glumaca želela da bude ostvarena.

* Kako bi mediji, prema vašem mišljenju, mogli da pomognu mladim glumcima i, uopšte, kulturnoj sceni?

– Mediji bi trebalo da budu u službi kulture. Mislim da je neophodno da novine više objavljuju pozorišne kritike. To glumcima zaista znači i na taj način će se zainteresovati veći broj ljudi za neku predstavu, a i mi ćemo moći da preispitamo svoj rad.

Potrebno je na svakom mestu pozivati mlade ljude da što više posećuju muzeje, izložbe, koncerte i stiču kulturu konzumiranja umetnosti.

Naši poslovi su usko vezani za medije, za prisustvo u javnosti jer, koliko nam je važan lični osećaj, toliko je važno i da emocije prenesemo na druge. “Biti umetnik, znači verovati u život”, kaže Henri Monro.

* Da li priželjkujete neku ulogu i kakvi su vaši planovi za budućnost?

– Za mladog glumca uloga nikad dosta. Ono što me plaši jeste odsustvo projekata i višak slobodnog vremena. To je jedino što znam da ne želim.

Ima mnogo uloga koje priželjkujem da odigram, ali ne volim previše da gledam u budućnost. Profesor Aleksandar Đinđić nas je učio da moramo da se fokusiramo na sadašnji trenutak. Da najbolje uradimo ono što je sada pred nama. Tako se trudim da odgovaram na sadašnje zadatke i dajem se u tom pravcu.

Ne trošim mnogo energiju na razmišljanja o tome šta bi bilo kad bi bilo. Pored toga, razmišljam o potencijalnom nastavku školovanja, nekim master programima jer smatram da glumac treba da se usavršava i
uči celog života.

Ima toliko veština koje bih da naučim, a one naučene da usavršim, ali videćemo gde će me put odvesti. U svakom slučaju, ne preostaje mi ništa drugo nego da spremno čekam svoju priliku.

Borba, vera i želja su moj recept za uspeh.

Foto: Privatna arhiva

Dodaj komentar: